Besplatan ručak, nema ocjena do 6. razreda – gdje to postoji?

Jeste li se ikada pitali kako izgleda školstvo izvan granica Hrvatske? Dok se mnogi hrvatski učenici žale na stres, preopterećenost i učenje napamet, u Švedskoj školstvo izgleda znatno drukčije. Usporedila sam hrvatski i švedski obrazovni sustav, od nastavnih metoda do odnosa učenika i profesora, i pokušala odgovoriti na pitanje: tko to radi bolje? Kako bi usporedba bila što vjerodostojnija, razgovarala sam s učenicom koja živi u drugom najvećem gradu Švedske-Gothenburgu.

1. Usporedba dana u školi

Hrvatski učenici najčešće kreću s nastavom u 8:00, osim ako nemaju prvi sat. Raspored je čvrsto definiran – svaki sat traje 45 minuta, a između satova imamo male (5 minuta) i velike odmore (25 minuta). Dnevno obično imamo 6 do 7 sati. U Švedskoj je školski dan organiziran puno fleksibilnije. Nastava obično počinje oko 8:00, nekad u 8:15 ili 8:30, ali ako učenicima neko vrijeme ne odgovara, često se mogu dogovoriti s profesorima oko promjene. Šveđani nemaju satove već lekcije, pa tako lekcije nemaju fiksno trajanje – neke traju 45 minuta, neke sat vremena, a neke čak i dva sata. Kod duljih lekcija učenici imaju mogućnost uzeti pauzu ukoliko im je potrebna. Dnevno imaju 4 do 5 lekcija, a odmori nisu točno određeni – neki traju 5 minuta, dok drugi mogu potrajati i do 45 minuta. Škole imaju posebne prostore za boravak i odmor, gdje učenici mogu predahnuti, družiti se ili učiti u opuštenoj atmosferi. Još jedna razlika koja zvuči kao san – svaki dan u 12 sati učenici dobivaju topli obrok, koji je potpuno besplatan. Država se trudi osigurati kvalitetnu i nutritivno uravnoteženu prehranu za sve. Na jelovniku postoje opcije bez svinjetine, kao i jela prilagođena vegetarijancima i veganima, kako bi se uvažile sve prehrambene i vjerske razlike.

2. Tehnička opremljenost i pribor

Dok u Hrvatskoj učenici na početku svake školske godine sami (odnosno njihovi roditelji) kupuju bilježnice, pribor, kalkulatore i sve ostalo što im je potrebno, u Švedskoj je pristup potpuno drukčiji. Učenici ne moraju kupovati ništa – sve što im treba za školu dobiju od škole. Od bilježnica, pribora za geometriju i kemiju, do kalkulatora i ostalih potrepština – sve im je osigurano. Već u osnovnoj školi svaki učenik dobiva osobno računalo (najčešće laptop), koje koristi za bilješke, zadatke, prezentacije i ispite. Većina komunikacije s nastavnicima odvija se putem školskih platformi, gdje učenici mogu vidjeti raspored, predati zadatke, dobiti povratnu informaciju ili pristupiti digitalnim udžbenicima. Škole su tehnički izuzetno dobro opremljene – projektori, pametne ploče, stabilan Wi-Fi i digitalni alati dio su svakodnevice. Digitalna pismenost se podrazumijeva, a učenike se od malih nogu potiče na samostalno istraživanje, timski rad i korištenje tehnologije na pametan i odgovoran način.

3. Ocjenjivanje i ispiti

U Hrvatskoj se s ocjenjivanjem počinje već od prvog razreda osnovne škole, a brojčane ocjene prate nas kroz cijelo školovanje. Ispiti se većinom pišu na papiru, a digitalno testiranje još nije ušlo u širu upotrebu, osim u nekim pilot-projektima. U Švedskoj je sustav znatno drukčiji i učenicima prilagođeniji. Do šestog razreda učenici uopće ne dobivaju brojčane ocjene – umjesto toga, ocjenjuje se jesu li savladali gradivo kroz sustav „prošao“ ili „nije prošao“. Cilj je smanjiti stres, omogućiti razvoj u vlastitom ritmu i usmjeriti pažnju na učenje, a ne na brojke. Tek od sedmog razreda počinju s ocjenjivanjem u obliku slova (A, B, C, D, E, F), a ocjena F znači da ispit nije položen. Učenici neke testove pišu na laptopima u posebnim programima koji onemogućuju izlazak iz zadatka, otvaranje internetskog pretraživača ili dopisivanje s drugima. Tako se osigurava pošteno pisanje ispita i potiče digitalna odgovornost. Šveđani manje naglasak stavljaju na učenje napamet, a više na razumijevanje, samostalno istraživanje i izradu projekata. U nekim predmetima ocjena ne ovisi samo o testovima, nego i o tome kako učenik sudjeluje u raspravama, rješava zadatke i surađuje s drugima. Učenje je više usmjereno na primjenu znanja, a manje na ponavljanje činjenica.

4. Školska atmosfera i odnos profesor–učenik

U Švedskoj vlada opuštenija atmosfera – učenici profesore oslovljavaju imenom, a učionice su uređene tako da potiču otvorenu komunikaciju i udoban rad. Profesor nije autoritet iznad svega, već vodič kroz proces učenja. U Hrvatskoj se još uvijek često njeguje formalni odnos i naglasak je na disciplini.

5. Nije ni u Hrvatskoj loše

Nakon svega što sam do sada navela može vam se činiti da je u Hrvatskoj stanje puno lošije, no složit ćete se da nije ni u Hrvatskoj tako loše. Pogledajmo zašto. Iako švedski sustav nudi veću fleksibilnost i tehničku opremljenost, hrvatsko školstvo ima prednosti koje se često zaboravljaju. Prvo, hrvatski učenici od malih nogu stječu radne navike i razvijaju osjećaj odgovornosti – fiksni rasporedi, brojčane ocjene i češće provjere znanja zahtijevaju redovito učenje i dobru organizaciju. Za razliku od švedskog sustava u kojem učenici tek od sedmog razreda dobivaju ocjene, hrvatski se učenici ranije naviknu na vrednovanje, što im kasnije može pomoći pri upisu na fakultete i pripremi za radno okruženje koje traži disciplinu i rezultate. Hrvatski programi često su sadržajno bogatiji i zahtjevniji, što daje učenicima solidnu bazu znanja iz različitih područja – od prirodnih znanosti do jezika i humanistike. Upravo zbog te širine hrvatski učenici često postižu dobre rezultate na međunarodnim natjecanjima i olimpijadama. Također, u mnogim hrvatskim školama odnosi među učenicima i profesorima često su osobniji i topliji. Manje škole i razredi omogućuju nastavnicima da bolje poznaju učenike, što može pozitivno utjecati na njihovu motivaciju i podršku u učenju.

6. Zaključak

Usporedba švedskoga i hrvatskog školskog sustava pokazuje koliko obrazovanje može biti različito, a ipak usmjereno na isti cilj – stvaranje odgovornih, obrazovanih i samostalnih mladih ljudi. Švedska se ističe fleksibilnošću, digitalizacijom i pristupom koji stavlja učenika u središte, dok Hrvatska njeguje temeljito obrazovanje, radne navike i široko opće znanje.Iako postoje izazovi u  oba sustava, jasno je da svaki ima svoje prednosti. Umjesto da jedan sustav gledamo kao bolji, a drugi kao lošiji, trebali bismo prepoznati što možemo naučiti jedni od drugih. Hrvatska već uvodi pozitivne promjene i modernizaciju, a ako zadrži kvalitetu znanja i pritom prihvati nove ideje – može izgraditi školstvo u kojem će se učenici osjećati i motivirano i podržano. Učenje ne ovisi samo o sustavu, već i o ljudima u njemu – nastavnicima koji inspiriraju i učenicima koji se trude. A toga, i u Švedskoj i u Hrvatskoj, definitivno ne nedostaje.

Nađa Gradaščević, 1. b