Erasmus – Španjolska

U travnju sam imala priliku sudjelovati u Erasmus+ projektu u španjolskoj Valenciji. Mogu reći da je to bilo jedno od najposebnijih iskustava u mom školovanju. U projektu su još sudjelovale škole iz Njemačke i Francuske. 

U pratnji profesorice Lovreković i profesora Adamčeka proveli smo zanimljivih sedam dana u ovom predivnom gradu na obali + Sredozemnog mora. Tema našeg projekta bila je cultural heritage (kulturna baština). Sudjelovali smo u raznim radionicama i predavanjima gdje smo učili o kulturi i običajima u Valenciji. Osim učenja kroz program navečer bismo se okupili kao ekipa, družili se i razgovarali o događajima s razmjene iz drugih zemalja. Najdraži zadatak bio mi je izrada Fallasa, to su divovske skulpture rađene od papier-mâchéa i drveta. One se podižu na ulicama i trgovima tijekom festivala „Las Fallas“ koji traje od 15. do 19. ožujka. Festival završava ceremonijalnim spaljivanjem kako bi  otjerali zimu i prizvali proljeće.

Na samom početku bili smo podijeljeni u grupe, svaka grupa imala je tri španjolska učenika i jednoga učenika iz ostalih zemalja. Zadnja dva dana radili smo na prezentacijama na određenu temu. Moja grupa radila je na prezentaciji o muzeju znanosti „Museu de les Sciencies“ koju smo na kraju i predstavili. 

Posebno iskustvo bilo je i to što smo bili smješteni kod lokalnih obitelji. Moj host bila je cura Maria i njena obitelj. Dočekali su me s osmijehom i puno strpljenja. Isprva sam bila nervozna jer nisam znala što očekivati i hoćemo li se uspjeti sporazumjeti, ali već nakon prve večeri osjećala sam se kao kod kuće. Ujutro bi roditelji otišli na posao, a njen brat u školu tako da ih nisam često viđala. Navečer bi se vratili kasno s druženja, ponekad bi roditelji bili budni pa bi sjeli s njima i ispričali im kako nam je bilo i što smo radili taj dan. Kulturni šok bio mi je da po kući hodaju u tenisicama u kojima hodaju po vani i tijekom ručka, osim što jedu glavno jelo, uz to jedu i komadiće kobasica, narezani sir i grickalice. Jedno simpatično iskustvo bilo je predzadnji dan kada nas je njena baka pozvala na ručak. Tada sam upoznala njezine sestrične, tetu, baku i djeda. Bili su jako dragi prema meni bez obzira na jezičnu barijeru. Nakon ručka sam ih učila neke riječi i fraze na hrvatskom, a oni mene na španjolskom.

Komunicirali smo većinom na engleskom, ali naučila sam i nekoliko osnovnih španjolskih fraza koje su mi domaćini objašnjavali. Jedna divna uspomena je kad smo bili na ručku kod bake i djeda, razgovarala sam s njima na španjolskom. Oni su me pitali je li hrana bila dobra, a ja sam im znala odgovoriti ili kada su me pitali želim li još. Također moja host mama nije znala engleski pa bi na španjolskom pitala kako sam i kakav mi je bio dan. Te neke osnove naučila sam na internetu jer mislim da kad odlaziš u neku stranu državu, bitno je znati neke osnove tog jezika, a i domaćinima je bilo drago i simpatično to što se trudim. Najviše mi se svidjela raznolikost ljudi koje sam upoznala. Iako smo dolazili iz različitih sredina, brzo smo pronašli zajednički jezik. Naučila sam mnogo, ne samo o temi projekta, već i o drugim kulturama i načinima razmišljanja. U slobodno vrijeme najčešće smo se družili svi zajedno, išli bismo u park ili na večeru u neki ulični restoran. Jednu večer na večeru nas je pozvala cura Sofia koja je bila domaćin curi iz Njemačke Dunji. Na večeri smo bile Maria i ja i Irene iz španjolske i Ida iz njemačke. Sofijina mama pripremila nam je tradicionalnu večeru, imale smo pun stol hrane od kobasica, salama i sireva do omleta s krumpirom. Nakon večere družile smo se do kasno u noć.

 Posjetili smo glavne znamenitosti Valencije – od futurističkog kompleksa Ciudad de las Artes y las Ciencias do stare gradske jezgre i prekrasnih plaža. Hrana je bila fantastična, a paella, tradicionalno  španjolsko jelo, postala je moj favorit. Nakon turističkog obilaska grada, naši domaćini otpeljali su nas u dio grada s dućanima, gdje smo obavili shopping i kasnije sjeli na kavu.

Odlazak iz Valencije bio je emotivan, od domaćina smo se rastali toplim zagrljajima, a s nekima i dalje razmjenjujem poruke. Bilo nam se jako teško rastati tako da smo se družili do 4 ujutro jer smo u pola 5 trebali biti na aerodromu, pokušavajući iskoristiti vrijeme koje nam je ostalo do kraja. Erasmus+ putovanje me ohrabrilo da još više razmišljam o tome da jednog dana studiram ili radim u inozemstvu. Pokazalo mi je koliko možemo naučiti jedni od drugih.

Ako imate priliku prijaviti se na Erasmus+ projekt – toplo preporučujem. Nećete samo naučiti nešto novo, nego ćete i stvoriti uspomene koje će vas pratiti cijeli život.

Dora Hlišć, 3. b