Put u Zanzibar

Ove godine za zimske praznike moja obitelj i ja odlučili smo se za putovanje u tropske krajeve. 

Krenuli smo 21. prosinca, a vratili se 3. siječnja. Bila su to dva tjedna prave avanture. Put je nadmašio sva moja očekivanja. Na putu prema Africi presjedali smo u Istanbulu gdje smo imali dovoljno vremena istražiti grad. Zanzibar je otok u Indijskom oceanu, spada u Tanzaniju. Ima 2 milijuna stanovnika, koji većinom žive od turizma. Moj dojam kad smo stigli bio je da su ljudi prilično lijeni, samo se druže po ulicama i pokušavaju nešto prodati turistima. Dosta su siromašni. Prosječna mjesečna plaća je od 70 do 150 dolara. Škole su očajne, samo uče neke pjesmice… Inače su veseli i prijateljski nastrojeni, žive prilično ležerno i opušteno iako im uvjeti života, prema našim standardima, nisu baš.  Ja ipak tamo ne bih volio živjeti.

Naša grupa imala je vodiča i sve smo obilazili zajedno. Bili smo smješteni u rezortu. Prvi tjedan bili smo na jednom dijelu otoka, Paje, a drugi tjedan u Kendwi. Spavali smo u hotelu. Svaki dan imali smo organiziranu turu po otoku, razgledali smo i glavni grad Zanzibara, Stonetown. Ime je dobio po tome što su jedino na tom dijelu otoka kuće građene od kamena. Grad je građen kao labirint, uske su ulice, sve moraš ići pješice, auti ne mogu prolaziti. Droga je pristupačna, nude ti što želiš na svakom koraku. Policije baš nema, ili ako je i ima, možeš ju podmititi. S obzirom na razvijen turizam, razvila su se i neka specifična zanimanja. Tako postoje beach boysi, koji nude svoje usluge bogatim strankinjama. Oni su dio Maasai plemena koje još uvijek živi starosjedilačkim načinom života. Potječu iz podnožja Kilimandžara, životni cilj im je skupiti što više žena koje bi mogle roditi što više kćeri. Kad netko želi ženu, otac kćeri dogovara se s obitelji u koju ju daje koji će broj krava dobiti za nju. Prosječna cijena je 15 krava za jednu ženu. To je otprilike 125 dolara za jednu kravu, znači oko 1875 dolara za jednu kćer, što je njima puno novaca. Kad skupe dovoljno za 15 krava, vraćaju se u selo, žene i nastavljaju tradiciju. Dječake obrezuju s 12 godina naživo nožem, kao i djevojčice. Tko pri obrezivanju zaplače, ne smije se ženiti osim ako ne ubije lava i donese rep i grivu kao dokaz. Zato je Tanznija uvela zakon zabrane ubijanja lavova pa to rade tajno. Dok smo bili u tom njihovom selu, vidjeli smo kako žive. Kuće su im od kravljeg izmeta ili slame, plešu tradicionalne plesove, nakićene su, svi imaju narodne nošnje. Žene su u sjeni muškaraca, u jednobojnoj su odjeći da se ne bi isticale u odnosu na muškarce. Vlada poligamija, muškarac ima žena koliko može uzdržavati, najčešće dvije do tri. Uglavnom imaju desetero djece po obitelji. Jedan dan išli smo avionom do Tanzanije do nacionalnog parka Mikumi na safari. Vozili smo se u otvorenom džipu i tražili razne životinje. Vidjeli smo impale, žirafe, slonove, zebre, nosoroge, krokodile i jednog leoparda na drvetu. 

Tekst i fotografije: Ivano Nevjestić, 2. f