Embedded Files
Nakon što je sve završilo, mi smo samo ono što smo osvojile. S medaljom oko vrata postale smo - samo sportaši. Nitko nije svjestan i ne razmišlja koliko je teško kao tinejdžer biti sportaš. Odricati se svakog praznika i vikenda, rođendana i proslava. Otkad sam ušla u svijet ozbiljnog sporta, stalno mi se po glavi vrti isto pitanje: Zašto mi nitko nije rekao da je ovo zapravo ovako? Zašto nije dovoljno samo imati talenta? Moja priča s reprezentacijom počinje početkom prvog razreda srednje škole. Kao da nije bilo dovoljno navikavati se na sve novo u srednjoškolskom svijetu. Tada su krenuli pristizati popisi pozvanih igračica na okupljanja rerezentacije. Biti pozvan u reprezentaciju za mene je značilo potvrdu da sam dobra, kao i poštovanje drugih ljudi. I tako je sve krenulo. Navikavanje na skroz nove cure, trenera i uvjete. Kao i na to da si nekada pozvan, a nekada ne. Velik je to stres, sve kroz što sam trebala prolaziti. Ove sezone prije Europskog prvenstva dolazi novi popis za predpripreme gdje sam nakon vrlo dobro odrađene završnice Hrvatskog prvenstva bila pozvana. Ući u to sve i cijeli taj ciklus i program nije mi bilo lako iako je, naravno, čast igrati predstavljati svoju zemlju. Cijelo ljeto treniranja dok se svi kupaju i izlaze nije san cure od 16 godina. Još kada se u tome nađe 20 cura koje se bore za ostanak u ekipi za natjecanje nikako nije lako.
I tako počnu pripreme, svaki dan dva treninga od dva sata i spavanje u 10 sati. Okupljanje u sedam dana, pa dva dana za otići doma oprati robu i opet nazad. Tako je izgledalo moje ljeto. Jedna stvar koju nam je izbornik rekao je da je u sportu generalno jako puno tuge i patnje, a jako malo sreće. I još kad se sa svime time moramo nositi paralelno sa svojim životima doma, tada naučimo živjeti na dvije strane. Naučimo ne misliti o onome što se događa u vanjskom svijetu jer jedino je tako moguće funkcionirati u tom programu. Kada već dočekamo europsko, lagano smo već sve pri kraju sa živcima. Tek tada dolazi pravi problem. Najteža stvar kao sportaš s kojom se moraš suočiti na natjecanju zapravo je da ti nikad ne možeš utjecati na to hoćeš li danas igrati dobro ili ne. Ti se možeš i naspavati i dati sve od sebe, dobro se zagrijati, ali prvenstveno utjecati na kvalitetu svoje igre taj dan ne možeš. Takvi trenutci zapravo su najteži za svakog sportaša jer suočiti se s tim da si dao sve od sebe i da bez ikakva razloga taj dan nije išlo, nije lako. Tada u priču upada ovih 16 cura koje su u istoj situaciji kao i ti, i to su jedine osobe koje te zapravo razumiju. Naš uspjeh na europskom velikim dijelom dolazi od toga što nismo došle sa stavom da ćemo biti u polufinalu i da ćemo lagano… Mi smo došle s našim snovima i mislile da bi bilo lijepo da se oni i ostvare, ali zapravo nismo to mogle ni zamisliti. Zato toga nismo ni bile svjesne. Dan finala bio je jako stresan za sve iz stožera i za nas cure. Svi smo samo jedva čekali da izađemo na teren i da nam se fokus makne sa svih misli te da krenemo raditi ono u čemu smo najbolje. Mi do toga nismo došle slučajno. Nismo ekipa favorita ili nekih poznatih osvajačica, mi smo ekipa cura koja je prolila krvi i suza da bismo došle tu gdje jesmo. Nakon toga shvaćam koliko je teško biti sportaš. Samo biti dobar u nečemu ništa ne znači. Možda je najteža stvar što karijeru sportaša moraš graditi od najranije dobi i već kad si dijete, suočavati se sa svime i nemati djetinjstvo, puno slobodnog vremena, zezanja i odmora. Upravo zbog svega toga biti sporatš nešto je posebno i predivno. Profesionalni sportaši nisu oni nadareni, to su oni koji izvuku maksimum, daju sve od sebe i ostave srce na terenu. Takva je bila moja ekipa cura ovog ljeta.
Mare Čuraković, 3. e
Page updated
Google Sites
Report abuse